Imperijalni bumerang: Kako se nasilje obično vrati kući

Tridesetsedmogodišnja majka troje djece Renee Nicole Good ubijena je 7. januara, kada je agent američke Imigracione i carinske službe (ICE) pucao u njen automobil tokom operacije u Minneapolisu. Savezne vlasti tvrde da je agent djelovao u samoodbrani, ali svjedoci i lokalni aktivisti osporavaju tu verziju događaja.

Najviši američki zvaničnici su je ubrzo označili kao “domaću teroristkinju”, pokušavajući retroaktivno opravdati upotrebu smrtonosne sile. Njena smrt izazvala je masovne proteste širom Sjedinjenih Američkih Država.

Samo nekoliko sedmica kasnije, u istom gradu, tokom druge federalne operacije, ubijen je i Alex Pretti, zdravstveni radnik i ratni veteran. I u tom slučaju, vlasti su prvobitno tvrdile da je upotreba sile bila opravdana, dok su snimci i svjedočenja otvorili ozbiljna pitanja o proporcionalnosti i nužnosti smrtonosne intervencije. Prettijeva smrt dodatno je produbila raspravu o militarizaciji policije i obrascu u kojem se žrtve nasilja države naknadno predstavljaju kao prijetnja.

Daleko, na drugoj strani svijeta, Srbija je u međuvremenu pala na ljestvici građanskih sloboda sa kategorije "opstruirane" u kategoriju "pod represijom", objavila je u decembru međunarodna istraživačka platforma Civicus Monitor, koja prati stanje građanskih sloboda u gotovo 200 zemalja i teritorija.

"Ova kategorija, druga najniža moguća, odnosi se na države u kojima su slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja ozbiljno ograničene, a protivljenje vlastima može dovesti do nasilja, sudskog progona ili zatvorskih kazni", navodi se u izvještaju.

U oktobru prošle godine je Evropski parlament usvojio Rezoluciju o polarizaciji i pojačanoj represiji u Srbiji, u kojoj se oštro kritikuje postupanje vlasti uoči godišnjice tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu. U dokumentu se navodi da vlasti koriste prekomjernu silu, tolerišu nasilje provladinih grupa i kriminalaca, te pokušavaju oslabiti nezavisne medije, dok istraga o pogibiji 16 ljudi ni nakon godinu dana nije značajno napredovala.

Tokom protekle godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i režimski mediji više puta su proteste i studentske blokade opisivali kao "teror nad državom", nazivajući studente “teroristima” i “nacistima” kako bi diskreditovali njihove zahtjeve za pravdom, odgovornošću i reformama.

Različiti konteksti, isti obrazac

Ubistvo Renee Good, smrt Alexa Prettija i talas organizovanog nasilja nad demonstrantima u Srbiji jesu odvojeni incidenti i okolnosti su različite.

Ipak, ovi događaji imaju nešto zajedničko.

Radi se o istoj političkoj logici: represiji koja je godinama tolerisana, opravdavana ili čak nagrađivana kada je sprovođena izvan zemlje, a koja se sada vraća u samo središte društava koja su sebe smatrala stabilnim i demokratskim.

To je ono što je Hannah Arendt nazvala "imperijalnim bumerangom" - trenutak kada nasilje prestaje biti izvozna praksa i postaje domaća politika.

Kako je nedavno naveo američki kolumnista palestinskog porijekla Ahmad Ibsais u autorskom tekstu za Mondoweiss, "nazvati žrtve ‘teroristima’ način je da se mrtvi proglase odgovornima za vlastitu smrt".

Imperijalni bumerang, kako je to precizno formulirala pravnica i teoretičarka Noura Erakat, “već se vratio”.

Ibsais upozorava da je označavanje Renee Good kao teroristkinje obrazac koji je decenijama testiran i usavršen u kontekstima okupacije i kolonijalne kontrole, dodajući da "ICE i izraelska vojska koriste isti priručnik jer su proizvod istog sistema državnog nasilja i kontrole zasnovane na rasnoj logici".

Upravo to je suština imperijalnog bumeranga: tehnike represije razvijene nad "drugima" s vremenom se primjenjuju nad vlastitim stanovništvom.

U Srbiji danas gledamo istu dinamiku, ali bez ikakvog kamufliranja. Na to je upozorila i Staša Zajović iz udruženja Žene u crnom povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici:

"Kontinuitet politike ratnozločinačke i ratnohuškačke je činjenica i stvarnost danas, i u praksi i u ideologiji, jer su oni koji su bili aktivni učesnici zločina ili ratni huškači danas na vlasti u Srbiji. Ta ogromna nekažnjivost dovela je do toga da se u Srbiji rat vratio kući".

Isto primjećuje i Tomislav Marković u tekstu "Rat se vratio kući":

"Banda koja je započela četiri rata devedesetih godina, koja je harala po susjedstvu, napravila silne ratne zločine, unesrećila milione ljudi i na tome izgradila karijeru - sada bi da nešto slično pokrene na domaćem terenu. Pošto rat više ne mogu da izvoze van granica Srbije, radikali svih boja bi da malo satiru sopstveni narod".

Marković brutalno precizno zaključuje: "Sada krv teče po srpskim, a ne više po hrvatskim, bosanskim i kosovskim gradovima. Rat se vratio kući".

To nije metafora, nego dijagnoza. Aparat nasilja nikada nije demontiran - samo je promijenio pravac.

Nekažnjivost i “Schadenfreude”

Imperijalni bumerang ne funkcioniše sam od sebe. Njegovo gorivo je nekažnjivost.

U Sjedinjenim Američkim Državama, doktrina "kvalificiranog imuniteta" proizvodi zatvoren pravni krug u kojem je odgovornost za ubistva od strane države gotovo nemoguća. U Izraelu, vojnici koji ubijaju Palestince gotovo nikada ne bivaju procesuirani. U Srbiji, ratni zločinci ne samo da nisu progonjeni i kažnjeni, već uživaju podršku i hvalospjeve nosilaca političke moći i režimskih medija, a upravo u vrhu nosilaca moći nalaze se i ratni huškači.

Kako je upozoravala Hannah Arendt, jednom kada nasilje postane sredstvo upravljanja, ono se više ne može zadržati na periferiji. Ono se vraća - uvijek.

U tom trenutku povratka javlja se i jedna moralno neugodna, ali politički razumljiva reakcija: "Schadenfreude" - gorko zadovoljstvo kod onih koji su decenijama bili žrtve imperijalnog nasilja.

Za Bošnjake, Palestince, Iračane, Afganistance i druge koji su godinama slušali da su njihovi mrtvi "kolateralna šteta", da su njihovi gradovi "sigurnosni problemi", a njihove patnje "nužne", prizori nasilja u centru imperije ne izazivaju radost, ali bivaju prepoznati. To je trenutak u kojem se kaže: sada vidite kako to izgleda.

To nije likovanje nad tuđom smrću. To je mračno olakšanje zbog rušenja iluzije moralne izuzetnosti. Kada nasilje pogodi one koji su vjerovali da su trajno zaštićeni sistemom koji proizvodi nasilje drugima, nestaje i lažna podjela na "civilizovano" i "varvarsko".

Imperijalni bumerang nije osveta. On je posljedica.

A posljedice, za razliku od političkih slogana, uvijek pronađu put nazad.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad